NISMO UŠLI U 2026. — MI SMO SE SAMO PROBUDILI U ISTOJ NOĆNOJ MORI
Iza nas je 2025. godina.
Danas je već drugi dan 2026.
I budimo iskreni – nismo imali šta ni čestitati.
Jer po čemu da vjerujemo da će 2026. biti drugačija od 2025?
Po čemu da se nadamo, osim po onoj tankoj, gotovo izgaženoj niti nade koju svaki čovjek nosi u sebi, čak i kada zna da je sistem protiv njega?
2025. je bila jedna od najgorih godina u svijetu.
Ali ono što je svijet proživljavao – Tuzlanski kanton je živio.
Svjetska politika danas liči na loš reality show. Ratovi se vode zbog interesa bogatih, dok obični ljudi ginu, siromaše i šute. U medijima se “laje”, a iza zatvorenih vrata se trguje sudbinama naroda.
I uvijek isti zaključak: dok je ovaca, bit će i vune.
A sada pogledajmo sebe.
Tuzlanski kanton je jedan od rijetkih kantona u kojem Stranka demokratske akcije i dalje drži vlast.
I drži je – 30 godina.
Trideset godina sistemskog uništavanja, raseljavanja, ponižavanja i pljačke.
TK je kanton iz kojeg je najviše mladih otišlo.
Otišli su oni koji su znali, mogli i htjeli raditi.
Ostali su stranački poslušnici, njihove porodice i penzioneri.
I upravo ta struktura održava SDA na vlasti – uz kupovinu glasova, ucjene, pritiske i brutalno prekrajanje izborne volje.
U 2026. ulazimo:
– sa devastiranim UKC Tuzla,
– s najgorom putnom infrastrukturom u državi,
– s policijom u čijim redovima je pedofilija godinama bila javna tajna,
– s femicidom koji je postao sinonim za Tuzlanski kanton,
– s korupcijom i mitom kao zvaničnom politikom Vlade TK.
Preletači su danas “IN”.
Zdravstveni radnici glasaju protiv pomoći onkološkim pacijentima.
Stranački kadrovi sjede po upravnim odborima, uništavaju firme i pripremaju ih za privatizaciju – Koksara je samo jedan od primjera.
Regulacioni planovi ne služe građanima, već tajkunima.
Stanovi i keš su valuta odlučivanja.
Znanje i univerzitet su poniženi do mjere da omladina više ni ne razmišlja o fakultetu.
Konkursi u javnim ustanovama?
Farsa.
Unaprijed se zna ko dobija posao i koliko košta ulaz u policiju, UKC, javna preduzeća.
Mediji koji pišu istinu – trpe pritiske.
Policija i pravosuđe su pod kontrolom.
Tajkuni slobodno šetaju s vrećama budžetskog novca i kupuju “neposlušne”.
Zviždači ostaju bez posla.
Razbole se.
Umru.
Političari kradu milione na respiratorima, budu osuđeni, a onda ih brane isti oni koji se kunu u moral, vjeru i naciju.
Džamije se koriste za stranačke skupove.
Tenderi se namještaju svakodnevno.
Sudovi i presude se ignorišu.
Ministri se stavljaju iznad Ustavnog suda.
Presuda Ustavnog suda za UKC Tuzla?
Godinama se ne provodi.
Nezakoniti upravni odbori i direktori ostaju – jer mogu.
Izborna je godina.
Preletači već dižu cijenu.
Računaju koliko još mogu izvući u narednih 10 mjeseci.
Dok se fabrike gase, žene ubijaju, a djeca stradaju – premijer se slika i obećava nemoguće.
Požar u domu za stare?
Slučajno baš kad je afera o pedofiliji u policiji bila na vrhuncu.
I o tome se više ne priča.
I niko – apsolutno niko – ne preuzima odgovornost.
Narod?
Sjedi u kućama.
Šuti.
Sedam dana priča, pa zaboravi.
Borba se vodi tastaturom, ne nogama.
A onda će doći oktobar.
Izborna noć.
Rezultati.
I tada – nemojte kriviti nikoga drugog.
Ne SDA.
Ne sistem.
Ne tajkune.
Krivite sebe.
Vas koji ne izlazite na izbore.
Vas koji šutite dok vas gaze.
Vas koji ne želite ustati iz udobne fotelje.
Jer promjena ne dolazi sama.
Promjena počinje od vas.